Riječ je o Milici Kos iz Laktaša.
Milica je pravi primjer jedne mlade i ambiciozne osobe koja svojim trudom i radom ispunjava svoje snove.
Milica studira u Moskvi, na Državnom institutu za ruski jezik "A.S. Puškin"
Prenosimo Vam Miličinu objavu:
"Dobro jutro,
Kako kome.
Većina je ovo nedjeljno jutro ostala u toplim posteljama, a ja evo postavila restoransku salu, poslužila 15 ak ljudi, čekam navalu jer je danas 'Dan zaštitnika otadžbine'.
Bogu hvala pa uz faks uspijevam kombinovati mogu reći dva posla. Sedmično oko 50-60 sati rada, konobarisanje + organizacija konverzacijskih časova engleskog.
Kad spavam? Kad stignem, u metrou, u liftu, na stepenicama pokretnim, na odmoru između predavanja. Je l' mi teško? Nije, kad ću ako ne sad.
Moram li da radim, ne mogu me roditelji finansirati? Ne moram, imam Bogu hvala divne roditelje, ali hoću da imam 'svoj rubalj' da oni sebi svoje ne uskraćuju, da me ne grize savjest za svaku kafu ili tako neki mali užitak.
Stipendija Ruske Federacije mi pokrije dom i školarinu, od njih dosta, hvala im.
Ali evo jutros još jedan (očekivani šamar) najprljavije opštine, opštine u kojoj je najbitnije ko je čiji, ko je sa kim, i ko je šta rekao, opštine koja skoro nikada ne podrži svoje stanovnike, a kada neko nešto uspije puna im usta kako je to 'njihov sugrađanin'
Opštine koja se smatra turističkom destinacijom, a direktor turističke organizacije je nastavnik fizičkog vaspitanja, predsjednik skupštine ima još 3-4 funkcije, majka ostaje nijema na silovanje vlastitog djeteta, a identitet silovatelja se krije, pretpostavljam da je 'neko nečiji' i uz to glavna trgovina je trgovina narkoticima.
A sve se može ako imaš člansku kartu....
Zbog svega što se za Laktaše veže nekad se stidim reći odakle sam.
Sa jedne strane gledam i ovo obavještenje
razmišljam hajde bar su se jednom držali nekih odredbi, i neke stvari su prekomplikovane za njihove isprane mozgove. Neke dokumente koje sam im dostavila vjerovatno nikad do sada vidjeli nisu. Logiku je davno Vrbas odnio. Znam da zaslužujem stipendiju. Sa druge strange znam koliko je srednjoškolska bila bijedna, i razmišljam možda je i bolje da nemam doticaja sa njihovim prljavim novcem.
Ako jednog dana postanem 'neko' za omladinu (ili turizam) prvo što ću uraditi je urediti stipendije, podržati mlade koji to zaslužuju, a ne samo one koji žive na rubu egzistencije, prije svega toga se nadam da će gore pomenutima da zatreba nekad nešto od mene. Samo da im tad pokažem šta znači biti čovjek.
Džaba njima omladinske politike, strategije i planovi kad mladi odoše, ostaju samo oni koji su uvezani u njihove lance, pa im je vrhunac života sjediti u istim prostorijama i stajati iza leđa 'nekih bitnih'
P.S. Od srca im želim da se obogate od naših stipendija, i moje, i druga jednog koji je jedan od najuspješnijih sportista u državi.... Ali da im u njihovoj zagnojenoj zajednici sve krene naopako, da sami ostanu u svom gnoju jer možda tad shvate da nije sva vrijednost u novcu."
Nažalost, Milica nije jedina koja je dobila odbijenicu za stipendiju.
Pored Milice mnogi uspješni mladi ljudi ostali su uskraćeni stipendije, koja nije mnogo velika, ali učenicima, studentima, sportistima znači.
Godišnja stipendija za srednjoškolce opštine Laktaši iznosi 420 KM, mjesečna karta je 55KM idu u banjalučke srednje škole, iste uslove imaju, čak i teže nego banjalučka djeca koja dobijaju duplo više 800KM...
Mladi atletičar Stefan Stanković iz Laktaša takodje je dobio odbijenicu.
Da napomenemo Stefan ima blizu 100 medalja, diploma i ostalih priznjanja.
5 godina je prvak Republike Srpske i BiH u dvije discipline: skok u dalj i troskok.
Obraćao se mnogim institucijama ali ni od koga nije dobio pomoć.
Sve troškove, opreme, priprema i takmičenja snosili su Stefanovi roditelji.
Sve troškove, opreme, priprema i takmičenja snosili su Stefanovi roditelji.
Čudite se zašto mladi odlaze?
Nadam se da Vam je sada malo jasnije.
Primjedbe
Objavi komentar